Nije sve tako sivo!

Autor: , 17-03-2016
Nije sve tako sivo!
Život u Zagrebu: od škole do šminke

Kažu da život donosi iznenađenja – možda. Iako, smatram da je većina naših životnih puteva usmjereno našim odlukama i vlastitom spremnošću na promjene i rizik. Naravno, sve to začinjeno sa prstohvatom sreće.

Moj razvojni put – u onom ključnom momentu u kojem trebaš odlučiti što ćeš sa svojim životom (to je valjda najstresniji period uopće) – odveo me iz Dubrovnika  na Filozofski fakultet u Zadar (na žalost moje sestre koja je htjela u Zagreb, sorry seka!) na studij pedagogije i filozofije. Mislim da ni tad nisam bila uopće svjesna što želim u životu. Kroz život uče nas da stalno nešto dostižemo, uče nas očekivanjima od samih sebe i težnjom za višim i boljim. Valjda sam i ja "to" čekala i nisam se previše brinula. Doći će samo.

Nakon divnog studentskog života u Zadru, ljubav i još ponešto okolnosti preselilo me u Zagreb. Bila sam uzbuđena što ću početi "ispočetka" život u Zagrebu i još tad sam vjerovala da ću postići sve što želim ako to dovoljno jako želim.  Život u Zagrebu nije lagan. Bila sam rastrgana između toga da sam se veselila promjenama i nepoznanicama, ali s druge strane, nedostajala mi je moja obitelj. Najviše moja sestra blizanka od koje se nisam 25 godina nikad odvojila. S obzirom da se kod mene sve brzo dogodilo, nisam imala nekog vremena prilagodbe. Morala sam se adaptirati, i to brzo. Osim obitelji, nisam osoba koja se previše veže za grad, tako da za Dubrovnikom nikad nisam "patila". Dapače, znala sam da u Dubrovniku nemam nekih mogućnosti za posao i nisam se htjela vratiti.

Onaj prstohvat sreće mi se dogodio na mojoj prvoj prijavi za posao u jednoj srednjoj školi.  Bila je 2012., svi su mi govorili da nemam šanse sa svojim zanimanjem i sveprisutnom krizom. Taj prvi posao bio mi je ulazna karta u školstvo i svijet pedagogije te sam, nakon nekoliko poslova na određeno, dobila posao na neodređeno. Koje olakšanje. Koja divota. Sve nekako kako treba biti.

Posao stručnog suradnika pedagoga u srednjoj školi, sve je samo ne lijep i ugodan. Ne, ne dijelim bombone i ne grlim djecu. Sjećam se da sam svoj prvi radni dan provela u uredu, ne znajući što da radim. Gledala sam hrpu registratora, otvarala foldere u kompjuteru.  Nitko me nije uputio, a na faksu to ne učiš. Puste pedagogijske teorije u praksi ne drže vodu. Kako kažu, bila sam "bačena u vatru" i preživjela sam.

Moram priznati, nakon par mjeseci rada u školi mislila sam da neću moći izdržati. Nema tu pravde, a moraš šutjeti. Nema tu poštovanja, a ne smiješ ništa prigovoriti. Roditelji i djeca imaju apsolutna prava provoditi psihička nasilja u školama i za to nikome ne odgovaraju. Mi u školi o tome još moramo šutjeti, jer ako dođe Inspekcija, još će nas okriviti. Koliko sam puta – samo zato jer sam pedagoginja – skoro dočekala šaku u glavu jer "mi mala nije prošla engleski"; koliko puta sam prozvana jer sam govorila naglas o realnim problemima s kojima se susrećem(o). Proživjela sam u moje skromne, ali bogate, 4 godine rada u školi – prijetnje smrću, tužbama, ucjenama, pa čak i pokušaje mita. Razočarala sam se onaj dan kad sam shvatila da nemamo podršku u nikome. Struka šuti – "ne talasaj". Mediji javno linčuju škole za sve probleme djece.

Kao pedagoginja i ženska osoba od 28 godina, mogu izjaviti da je, što se tiče odgoja u našoj državi, danas nekako sve pogrešno. Smatram da je ovo moderni pedocentrizam koji je uzeo maha svugdje, pa i kod nas. Osnovna kultura i odgoj su ostali po strani.  Važno je samo doći do cilja – ne birajući sredstva. Odgoj je ključan u razvoju djeteta. Svaki problem s kojim sam se susrela do sad, mogu sa sigurnošću tvrditi, nije se razvio u školi, već ima duboke korijene u odgojnoj i obiteljskoj situaciji.

Unatoč tome, pozitivnog i borbenog duha kojeg mi nitko nije oduzeo, nadam se boljemu. Nadam se promjeni. Ali promjena je u nama. U nikakvim kurikularnim reformama i školskom sustavu. Nego u nama koji radimo u školama i to onda kad budemo spremni progovoriti i tražiti vlastitu sigurnost i poštovanje.

Nakon što sam se zaposlila u srednjoj školi, osjećala sam da mi treba nekakav "ispušni ventil". Ponovno, spletom okolnosti, puno talenta i nešto sreće, danas se mogu pohvaliti da sam make-up artistica da iskustvom rada na najvećim revijama poput Fashion.hr-a i Cro-a-porter-a. Na tom mom brzom usponu mogu zahvaliti poznatoj hrvatskoj makeup artistici Billy kojoj sam bila (i još sam) desna ruka. Šminkala sam i estradne osobe, a u "sezoni svadbi" ranom zorom putovala za npr. Novu Gradišku sa limenim koferom u ruci na gažu-najvažniji dan u nečijem životu. Odradila sam ih već podosta i moram priznati da u privatnom životu to neću prolaziti jer me taj sav kič uopće ne privlači.

Obožavam šminkanje - to je nešto za što sa sigurnošću mogu reći da sam talentirana i neopisiv je osjećaj zadovoljstva kad na ženinom licu i očima vidiš beskrajnu sreću. Volim usrećiti druge, volim druge činiti lijepima i sretnima, a volim se i sama osjećati uspješno. Od šminkanja sam, nakon nekog vremena, uspjela zaraditi koju kunu i uložiti u materijal.

A od pjevanja se kod nas ne može živjeti (haha). Šalim se, nisam pjevačica, ali imala sam nekoliko izleta i u te vode. S obzirom da sam završila glazbenu školu, i da je glazba jako bitna u mom životu, u nekoliko navrata sam odradila studijska snimanja back-vokala za jedan zadarski bend te sam se nedavno okušala kao klavijaturistica i back-vokal u jednom bendu. Čak smo imali zajedno i dva nastupa, ali to mi je, uz moj posao, ipak bilo previše odvajanja vremena za probe, pa sam se pozdravila sa ekipom i zahvalila na adrenalinu na pozornici.

Ono što sam vremenom naučila, a trebalo mi je jako dugo, da je bitno u životu iskoristiti svaku priliku u životu. Pritom ne misliti o tome što će drugi reći, ne bojati se promjena i probati u životu stvari za koje nekad prije nisi imao vremena ili mogućnosti. A ono što je najvažnije znati biti sretan, zadovoljan i ponosan na sebe i svoja postignuća. Kako kaže jedna moja draga osoba, čaša je uvijek napola puna, a ne napola prazna, stoga tako treba gledati na sve što život nosi.

 


NOVOSTI

Polarni san Davora Rostuhara - predavanje u Narodnoj knjižnici

U ljetnom izdanju „Putositnica utorkom“ bit će Davor Rostuhar. Multimedijalnim predavanjem „Polarni san“ Rostuhar će predstaviti prvu hrvatsku ekspediciju na Južni pol u utorak, 24. srpnja, u 21 sat u Čitaonici Narodne knjižnice Grad.


Mamma Mia: Here We Go Again! premijerno pod zvijezdama u kinu Jadran

U dubrovačkom ljetnom kinu Jadran film će se premijerno prikazati u nedjelju, 22. srpnja u 21 sat, nakon čega će se od 26.7. film redovno prikazivati u kinima diljem zemlje.


Pogledajte skrivena blaga Znanstvene knjižnice

Ove srijede, 18. srpnja Znanstvena knjižnica Dubrovnik održati će otvorenje izložbe "Blaga Znanstvene knjižnice".


Prijavi se na razmjenu mladih na Murteru!

Udruga Argonauta organizira međunarodnu razmjenu mladih od 7. do 16.9. pod nazivom “Youth 4 C (Mladi za more)” u kojoj će sudjelovati mladi iz 8 zemalja.


Ljetni poslovi naših studenata: Ana-Marija Šoletić

U novoj rubrici: Ljetni poslovi naših studenata, donosimo priču studentice sestrinstva - Ana-Marije Šoletić koja je dio interventnog tima raspoređenog na nekoliko lokacija u Gradu.