~ Plesati je biti izvan sebe. Veći, ljepši, snažniji.~ Agnes De Mille

Autor: , 15-12-2015
Fotografirao: M.R.
~ Plesati je biti izvan sebe. Veći, ljepši, snažniji.~ Agnes De Mille
Ples je samo jedna riječ, a tako puno značenja. Ples je glazba koju možeš vidjeti...

Kada čujete riječ ples, na što prvo pomislite?  Ples je samo jedna riječ, a tako puno značenja. Ples je glazba koju možeš vidjeti. Čak i svaki plesač doživljava ples na svoj način, ovisno o tome koju vrstu plesa pleše i o iskustvima koja je doživio, ali ono što nas svih povezuje je ljubav prema plesu i zajedništvo s ljudima s kojima dijelimo tu ljubav. Teško je nešto što je dio cijelog tvog života prenijeti na papir. 

Nadam se da ću dočarati barem dijelić mog viđenja plesnoga svijeta. Emocije, treninzi, koreografije, upornost, snaga, odricanje, glazba, nastupi, putovanja, zajedništvo, šminka, frizure, šljokice, pozornica, trema, hrabrost, uspjeh, kostimi, kreativnost, san, ljubav i život su samo neke riječi koje me asociraju na ples.

Kada jednom zakoračate u svijet plesa, uvuče vam se pod kožu i u sve drugo što radite i čime se bavite u životu, pokreće svaku emociju i svako razmišljanje. Počela sam plesati kao dijete, upisala sam se na ples ne sluteći da će plesanje biti sastavni dio mog života i nešto bez čega neću moći nikada. Bila sam mala sramežljiva djevojčica koja je krenula u nepoznato. Naravno na početku to ni ne shvaćaš kao obavezu i plešeš zbog zabave i društva. S vremenom sam treninge shvaćala ozbiljnije i nije mi padalo na pamet prestati se time baviti. Pomalo se razvijalo moje samopouzdanje, uz veliki trud i rad počela sam osim formacije plesati grupe, tria, parove i došla do sola. Neću ni govoriti o tome koliku sam tremu imala kada sam prvi put plesala solo, a nekoliko godina prije toga nisam ni pomišljala da ja to mogu! Tako su prolazile godine, nastupi, natjecanja, uspjesi i padovi. Najvažnije je bilo što sam imala oko sebe predivne ljude, prijatelje, trenere i naravno obitelj koja me poticala da uvijek idem dalje i dalje. A taj osjećaj na pozornici... to je nešto posebno što ne može razumjeti nitko tko to nije doživio...Višemjesečni trud izlazi na vidjelo, u savršenim kostimima, sa savršenom frizurom, šminkom, pod svjetlima reflektora, pred punom publikom i  uvijek s dozom treme. Međutim, kada muzika krene ne vidiš ništa od toga, zaboraviš na tremu, zaboraviš na poznate face iz publike, toliko se uživiš u ulogu, proživljavaš koreografiju, postaješ dio glazbe i ništa ti nije važno nego da svaki korak izvedeš do savršenstva. Pozornica je mjesto gdje vidiš koliko se sav trud isplatio, koliko se svaka kaplja znoja broji i kako je zaista trebalo nastaviti svaki put kad je bilo teško, a naravno da je bilo i takvih trenutaka. Mjesto gdje ostavljaš sve emocije, gdje ostavljaš svoju dušu i zbog kojeg se uvijek vraćaš plesu.

Nakon desetak godina ostale smo nas četiri prijateljice: Lora, Belinda, Dea i ja od cijele ekipe koja se upisala i plesala s nama. Naše prijateljstvo postalo je još čvršće i počele smo pomalo i raditi s djecom. Onda smo se razišle  i svaka je od nas krenula svojim (između ostalog) plesnim putem. Tako sam ja upisala u Splitu, bez imalo razmišljanja, učiteljski fakultet, jer sam oduvijek htjela biti – učiteljica. Još od malih nogu, imala sam svoje dnevnike, glumila učiteljicu, sanjala kako ću jednog dana imati svoj razred i okupljala djecu iz ulice. Jadna djeca, nakon svoje škole morali su slušati mene. :D Poučavanje je ono što me jako ispunjava, a i usko je vezano s plesom, jer nakon što sam u Splitu nastavila plesat, dobila sam još jednu priliku da osim plesačice budem i trenerica. Biti plesač i biti trener su dvije potpuno različite uloge. Splitsku dječicu, a kasnije i starije uzraste počela sam učiti step, koji do tada nije djelovao na tom području. Uživam i u jednoj i u drugoj ulozi. Ali ipak nema veće radosti nego kada ti dijete reće:„Trenerice, smislila sam novi korak!“, a kada ti ga pokaže pomisliš kako te tvoj učenik/plesač nadmašio - a upravo je to cilj svakog poučavanja. Biti trener je vrlo odgovoran posao jer djecu ne učite samo plesnim koracima, vi ste im i prijatelj, učitelj, odgajatelj, vama se povjeravaju, a to je velika odgovornost jer ih ne želite razočarati niti izigrati njihovo povjerenje. Sjećate se onog opisa pozornice? E pa kad gledate „svoju“ dječicu na pozornici doživljaj je još izražajniji. Zvuči nevjerojatno, zar ne? Nisu ni svjesni da ja imam veću tremu dok njih tješim! Cijelo vrijeme dok ih gledam na pozornici imam grč u želucu koji je sastavljen od neizvjesnosti, uzbuđenja i sreće! Neizvjesnosti kako će cijela koreografija izgledati, hoće li (nazovimo je) Ivana uspjeti izvrtiti dvije piruete, hoće li Ana ipak napraviti onaj korak u pravo vrijeme, hoće li svi uloviti šešire, hoće li se uživiti i uživati onako kako ja uživam?? Uzbuđenja dok gledaš svoju dječicu koja do jučer nisu znala plesati, a sad izgledaju tako dobro i RASTURAJU!! A tek sreće i ponosa kada sve prođe u najboljem redu - ponosa na njih! Na moju djecu koja su rasturila! Njihova sreća i osmjesi najveća su nagrada koju mogu poželjeti za sav uloženi trud!

Baš kao što kaže George Balanchine: „Plesači su instrumenti, poput glasovira kojeg svira koreograf:“, glasovir je samo jedan običan instrument koji nema neku svrhu ako ga se ne zna koristiti, isto tako plesače vodi trener i gradi ih ne samo kao plesače već kao i ljude.

Ali da se vratim o tome kako sam ipak završila u Dubrovniku... Zadnju godinu fakulteta počela sam razmišljati što ću kada se vratim doma. Znam da mi je ipak uloga učiteljice jako važna i da jedva čekam početi raditi, ali također sam znala da ću morati na neki način nastaviti s plesom, jer sama pomisao da će to stati nakon 17 godina, stvarala je u meni veliku prazninu. Ove godine na proljeće došla sam doma jedan vikend i našla se s moje tri plesne prijateljice iz grada. Taman se i Lora vratila iz Zagreba, pa smo se uspjele okupiti sve četiri. I tako pričale o svemu i svačemu, između ostalog kako se i ja uskoro vraćam doma, a to bi značilo da smo nakon pet godina ponovno zajedno u svome gradu. Kao i na svakoj našoj kavi pa tako i na toj otvorila se tema ples...i snovi iz djetinjstva...

Ove jeseni otvorile smo svoju plesno-edukativnu udrugu CONVIVO. Convivo na latinskom znači „družiti se“! Nova djeca, nove cure, nove koreografije, nova prijateljstva, novi izazovi. Još jedan početak je pred nama i nadam se da ćemo drugima prenijeti ljubav prema plesu i stvoriti novu veliku plesnu obitelj! Ovo sada je nešto još drugačije i osobnije jer napokon možemo zajednički ostvariti sve ono o čemu smo sanjale! Ideja je puno, a nadamo se da ćemo ih uspjeti realizirati! Vidjet ćete već i sami i čuti za CONVIVO!

Uvijek slijedite svoje snove, jer svaki san može postati stvarnost!!


NOVOSTI

Polarni san Davora Rostuhara - predavanje u Narodnoj knjižnici

U ljetnom izdanju „Putositnica utorkom“ bit će Davor Rostuhar. Multimedijalnim predavanjem „Polarni san“ Rostuhar će predstaviti prvu hrvatsku ekspediciju na Južni pol u utorak, 24. srpnja, u 21 sat u Čitaonici Narodne knjižnice Grad.


Mamma Mia: Here We Go Again! premijerno pod zvijezdama u kinu Jadran

U dubrovačkom ljetnom kinu Jadran film će se premijerno prikazati u nedjelju, 22. srpnja u 21 sat, nakon čega će se od 26.7. film redovno prikazivati u kinima diljem zemlje.


Pogledajte skrivena blaga Znanstvene knjižnice

Ove srijede, 18. srpnja Znanstvena knjižnica Dubrovnik održati će otvorenje izložbe "Blaga Znanstvene knjižnice".


Prijavi se na razmjenu mladih na Murteru!

Udruga Argonauta organizira međunarodnu razmjenu mladih od 7. do 16.9. pod nazivom “Youth 4 C (Mladi za more)” u kojoj će sudjelovati mladi iz 8 zemalja.


Ljetni poslovi naših studenata: Ana-Marija Šoletić

U novoj rubrici: Ljetni poslovi naših studenata, donosimo priču studentice sestrinstva - Ana-Marije Šoletić koja je dio interventnog tima raspoređenog na nekoliko lokacija u Gradu.